PočetnaVestiDruštvoNE UMEMO DA ČUVAMO NI REKE, NI VAZDUH, NI DRVEĆE

NE UMEMO DA ČUVAMO NI REKE, NI VAZDUH, NI DRVEĆE

U poslednjem dodatku “Novosti” Kultura (godinama izlazi svakog četvtka) objavljeno je više zanimljivih, kvalitetnih tekstova. Neke “sitnice” možda će pobuditi i širu pažnju. I jedan telefonski poziv bio je vredan, ili nam se to samo čini.

– Mi ne umemo da čuvamo ni reke, ni vazduh, ni drveće. Ne umemo da čuvamo ono što je važno za naš opstanak… Vrlo svesno, iz nekih materijalnih interesa, trujemo se i uništavamo.(Akademik Ljubomir Simović u intervjuu s naslovom “Apokalipsa je zinula na nas sa svih strana”).

– U Čikagu sam bolje nego igde shvatio Ameriku. Ta mešavina, u isti mah modernog i naprednog, i nečeg provincijskog, naš je nacionalni specijalitet. Dodajte tome i shvatanje da naš prosperitet umnogome zavisi od jeftine radne snage. Zbog toga su u Čikagu emigranti i crnci vrveli kao u košnici.

(Čarls Simić, članak “Zastrašujući raj).

– Jezik je pored religije, tradicije i običaja, suštinsko obeležje nacionalnog kulturnog identiteta… U nacionalnom jeziku se oblikuju osobenosti života i stvarnosti…

(Zoran Avramović, tekst “Srbi protiv rečnika svog jezika”).

Aforizam Radivoja Dangubića: – Vlast je spremna da diže spomenike i svojim političkim protivnicima. Važno je samo da su pokojni!

– Dobrica Ćosić? Negovao je svoje osećanje odgovornosti i prema knjižavnosti, i prema Jugoslaviji,  i prema istoriji, i prema sopstvenom narodu, bez obzira na ličnu cenu koju je plaćao. (Članak s naslovom “Epopeja o zanosima i udesu srpskog čoveka” – D. Bogutović – A Kralj).

Ćosić je prvi srpski pisac koji je napravio i umetnički relevantan zahvat u političku istoriju Srba , tvrdi Duško Babić.

“Znam sve šta bih volela…  

 

                                                Da vidim ono selo

                                                Od svega nekoliko kuća

                                                na istoku Srbije

                                    Gde se reka Nera uliva u Dunav

                                                I gde je Dunav najširi…

(Matija Bećković, iz knjige “Onamo namo, Portreti i pesme”).

“Heroine Velikog rata”, prema piscu Mileni Kovačević, jesu: Sofija Jovanović, Milunka Savić, Živana Terzić, Darinka Grujić, Mara Petrović, Flora Sends, Vasilija Vukotić. Možda bi knjiga bila potpunija da se u toj zbirci našla i čuvena slikarka, Nadežda Petrović.

Danas, sem čitanja, stiže i telefonski poziv lekara u penziji, ortopeda, dr Slobodana Kitanovića. On kaže: – Bio sam u Domu zdravlja u Boru. Video sam opštu pometnju. Učinilo mi se da su tu svi zbog kovid kontrole. Mnogo se čeka, gužva, haos. Voleo bih da se ovo moje zapažanje nađe negde u javnim glasilima…

Serbian SR English EN Chinese (Simplified) ZH-CN Romanian RO German DE