"
Pred nama se rađa nova, tiša i podmuklija forma zavisnosti – zavisnost od veštačke inteligencije. Ona ne miriše, ne svetli, ne košta mnogo – naprotiv, deluje kao prijatelj koji nam pomaže, razume nas i nikada ne sudi. I baš zato je toliko opasna.
Veštačka inteligencija (AI) više se ne nalazi samo u kompjuterima i telefonima. Ona je postala nevidljiva infrastruktura naših misli i emocija. Pomaže nam da napišemo imejl, odaberemo pesmu, rešimo dilemu – sve to uz osmeh digitalnog asistenta koji nikada ne gubi strpljenje.
U toj svakodnevnoj udobnosti krije se suština problema – polako prestajemo da primećujemo koliko smo joj zapravo prepušteni. Poput „žabe u loncu“ iz poznate metafore, navikavamo se na sve topliju vodu.
VI sistemi su dizajnirani da nas zadrže što duže uz ekran. Oni uče šta volimo, kada smo ranjivi i čime mogu da nas nagrade. Na taj način stvaraju tzv. „petlju angažmana“ – niz emocionalnih mikronagrada koje hrane našu potrebu za potvrdom i pažnjom. To je isti mehanizam koji pokreće kockara da klikne još jednom, samo što ovde ne igramo protiv mašine – igramo sa njom.
To se zove ponašajna zavisnost – nije potrebna droga da bi mozak počeo da reaguje kao da jeste na nekoj supstanci.
Ova zavisnost je, zapravo, zavisnost od udobnosti. Svaki put kada biramo lako umesto duboko, kratko zadovoljstvo umesto duge misli, korak smo bliže svetu u kojem nas algoritmi ne zarobljavaju silom, već udobnošću. To je ropstvo bez lanaca, zato što ga sami želimo.
"
Ljubiša Bojić, futurolog Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu