"
Moraš sretati sebe u inostranstvu. Knjige sam stalno nosio na put. I Pamuka u Istanbul, i Pirandela na Siciliju. Ali i Andrića u Rio de Žaneiro i Branka Ćopića u Tunis. Te veze smisla, koje su lične, jedna su od najdragocenijih stvari koje pisac može da da. Mnogi naši veliki pisci su bili putopisci. Uvek sam ih imao na umu. Crnjanski je želeo da se izgubi u daljinama. Andrić je učio da čovek ne putuje iz sebičnog zadovoljstva, već da bi o tome živo pričao ljudima svog jezika. Rastko Petrović je govorio: „Gledaj, jer ćeš posle pomisliti da je zbog ovoga vredelo živeti“. Petar Petrović Njegoš je napisao sumatraistički stih: „Evo po zemlji idem, a po vjetru putujem kao kometa što snuje po zraku“...
Oči vide samo ono što je um spreman da shvati. Putopisi zavise od viđenja, ali i od veštine poetskog kolaža. O kondenzaciji sam najviše naučio pišući roman „Venecija“. Da nije bilo Venecije, mislim da ne bi bilo Njujorka, Kaira ili Buenos Ajresa. Snagom uvida borio sam se protiv petparačkih predstava. Poredio sam slično sa nesličnim, blisko sa dalekim. Pisao sam koristeći „strategiju svrake“. Svraka donosi svetlucave stvari u svoje gnezdo. I ja sam donosio stvari koje za mene svetle u racionalnoj, a naročito u iracionalnoj sferi. Ne putuje se da bi čovek negde bio, već da bi naučio da vidi. Za lek se ne kaže „hvala“. A viđenje je lek...
Voleo bih da vidim Vijetnam.
"
Vladimir Pištalo, pisac