"Nekada je zelena boja čoveku značila spas: značila je vodu, životinje, odnosno hranu, drveće, zaklon... Zelena boja je na sredini spektra i mi, ljudi, tako je najbolje vidimo. Oni stariji među nama pamte da su nekada zidovi u domovima zdravlja ili u školama bili obojeni zelenom masnom farbom u visini očiju. To je bilo maltene zakonom propisano, a sada smo zaboravili koliko boravak u zelenoj šumi smiruje...
Najviše volim da pustim decu da između radionica, na pauzama, sami sebi nešto organizuju. Podjednako mi je važno da vidim da nešto prave na zemlji, da se penju na drveće, prave skloništa, druže se...
Beogradska deca nisu doživela ni mrak, ni kišu u šumi, i taj trenutak kada pada jaka kiša za mnoge je nezaboravan. Jesmo pod ciradom, ali je priroda tada sasvim drugačija: blato, mokro je, ali deci, neverovatno, to ostavi najveći utisak. Kada je loše vreme duže, ne izvodimo decu.
Naravno, te veštine nisu danas u prvom planu, ali niko ne zna kakav ga trenutak u životu čeka. Dobro je da zna gde će naći vodu, kako da zapali vatru, da zna da se popne na drvo, da napravi nešto. Nekada to bukvalno znači život..."
Zoran Raković, pedagog