"Često se pitam zašto nijedno društvo nije u stanju da prizna i istinski zažali zbog strašnih stvari koje je izazvalo, zbog strašnog nepoštovanja ljudskog života i njegovog dostojanstva. Što smo veću nepravdu nekom naneli, to ćemo ga više optuživati i prezirati. To je dželatovo podsvesno opravdanje za činjenje zla. Odatle je samo korak do toga da je kriva žrtva, a ne njen dželat...
Znamo dobro da je to bio veliki preokret za ljude i da su vekovima stare vrednosti preko noći postale nešto ne samo nepoželjno, već i manje-više zabranjeno. Za mlade su to bile godine uzbuđenja, srećnog idealizma, ali za mnoge starije to je bilo vreme straha i poniženja¹. To dovodi do nekih komičnih, tačnije, tragikomičnih situacija u mom romanu, uključujući uverenja da je Isus Hristos, zapravo, začetnik komunizma. Naravno, zbog toga što je bio pravednik. Grešio je što je propovedao religiozne stvari, ali je bio pravedan, baš kao što su poštene i pravedne vođe novog društvenog poretka, sa "Svevišnjim Pravednikom" na čelu...
U svakodnevnom životu teško mi je da izgovorim tu reč – ljubav – ali se ona našla u naslovu mog romana. Upravo zato što je reč o tome da ljubav može da doživi propast u vremenima nasilja. Kažu da ljubav sve pobeđuje. Osim rata, odgovara moj roman, osim nasilja i gluposti...
Jednostavna abeceda je veći izum od interneta. Barem se, kao pisac, usuđujem da to kažem. Uz dvadeset pet slova slovenačke abecede, ili bilo koji broj slova ili znakova iz bilo kog drugog jezika, data nam je sposobnost razmišljanja, putovanja, letenja, razumevanja, osećanja...
A možda je to veća misterija od misterije silicijumskih kristala, uz pomoć kojih savremena tehnologija juri kroz vreme i prostor..."
Drago Jančar, slovenački pisac i akademik