"
Današnje vreme je vreme narcisoidnosti. Danas je opšteprihvaćeni standard da moramo isticati sebe u prvi plan, objavljivati bezbroj svojih slika na socijalnim mrežama, hvaliti se svojim uspesima, svojim bogatstvom, luksuzom u kojem živimo. Naša mala egzistencija dobija, u tim narcisoidnim odnosima, nadrealan značaj, neku natprirodnu veličinu. Ipak, kad pogledam sebe u perspektivi vremena – svekolika istorija – i perspektivi prostora – svekoliki Univerzum – mi shvatimo šta je Hamlet mislio, kad je hvaleći čoveka, rekao da je čovek, ipak, samo "kvintesencija prašine". Neke kulture i religije uče da čovek sebe treba da doživljava kao značajan, ali mali deo svemira. To osećanje mere sebe u odnosu na svemir je poniznost. Ima nešto oslobađajuće u skromnosti. Kad ne moraš biti najbolji, najpametniji, najuspešniji, najlepši, najbogatiji, najneobičniji... To je tako ugodno!...
Ljudi rađaju decu jer se nadaju da će ona biti srećna. A onda, ako ta njihova deca imaju ideje i želje koje se ne sviđaju rodbini, roditelji učine sve da ta deca budu nesrećna jer im zabranjuju, prete, ucenjuju ih. Ili, ako izbegnemo taj deo, onda često društvo, politika, ideologija traže od nas da se ponašamo na određen način, da žrtvujemo svoju slobodu, vreme, i da damo život za ciljeve koje često i ne razumemo. U toj društvenoj poplavi svega i svačega zaboravljamo da niko nikoga nije rodio da pogine u ratu. Svako ima samo jedan život. Život je dragocen. Svaki čovek je jedinstven i neponovljiv. To su jednostavni principi i, ako bismo ih poštovali, svet bi bio bolje mesto.
"
Haris Pašović, reditelj, dobitnik priznanja "Grad teatar" Budva