PočetnaIstočna SrbijaVremeplov: OD SEOSKOG ĐILKOŠA DO DRUŽENJA SA TITOM

Vremeplov: OD SEOSKOG ĐILKOŠA DO DRUŽENJA SA TITOM

Knjaževac, 18. decembar – Petar Perica Marković rođen je 1. avgusta 1914. u Selačkoj, umro 25. februara 1979. godine u Knjaževcu. Od pastira na padinama Stare planine, čuvanja i negovanja radikalskog prvaka Ace Stanojevića, svedoka i aktivnog učesnika u važnim državnim pitanjima tog vremena, susretanja sa kraljem Jugoslavije Aleksandrom Karađorđevićem i maršalom Titom u Belom dvoru 1945. godine.

O selačaninu Petru nije jednostavno pisati. Za njega bi se reklo da je bio pravi čovek, u pravo vreme, na pravom mestu. O Petru „Danilovu“ je teško govoriti sažeto. Petar je rođen 1914. godine u Selačkoj kod Kraljevog Sela (Minićevo). O selačaninu Petru nije jednostavno pisati. Za njega bi se reklo da je bio pravi čovek, u pravo vreme, na pravom mestu.

O Petru „Danilovu“ je teško govoriti sažeto, svi oni koji su ga poznavali smatraju ga za interesantnu i intrigantnu ličnost. Petar vodi poreklo po dedi zvanom Đola Marčunov. Kuća u Selačkoj ne postoji bila je „kod opštinu“. Majka Milunka zvana Dika je rano umrla, tako da se otac Danilo, koji je radio u Zaječaru, ubrzo oženio maćehom Krunom iz Petruše, jer je između ostalog trebalo naporno raditi u kući i na imanju, koje je važilo kao jedno od jačih domaćinstava u selu. Perica koji je stasavao u lepog i otresitog mladića, od jutra do večeri je radio sa ocem i maćehom u domaćinstvu, koje je zahtevalo veliki rad i ozbiljnost.

Jednog jutra, u ranu zoru, oko Gospojine, tridesetih godina dvadesetog veka, Perica nalazi maćehu Krunu ubijenu sekirom u svojoj kući, na iznenađenje komšija, koji su čuli njegov plač, zapomaganje i teške kletve upućene nepoznatom ubici. Mrtvu Krunu (sa njenom stokom) familija je odvezla u Petrušu gde je i sahranjena. Posle detaljne pretrage i batinanja osumnjičenih osoba po timočkim selima, policija neopravdano optužuje Pericu da je izvršio svirepo ubistvo maćehe Krune, koju je uvažavao. Perica odlazi na višegodišnju robiju, gde kao maloletan dobija manju kaznu od predviđene. U zatvoru je naučio maserski zanat i važio za vrsnog fizioterapeuta.

Nedugo zatim, oslobađaju ga zatvora kralj Aleksandar i doktor Kosta Todorović, poznati infektolog i akademik, radi čuvanja i negovanja radikalskog prvaka Ace Stanojevića iz Knjaževca.

Aleksa Aca Stanojević

Dr Kosta se brinuo o stanju zdravlja zatvorenika po zatvorima u Srbiji, pa je tako zapazio mladog i zdravog Pericu i predložio ga Aci, koji ga je uzeo u službu. Od tada za Pericu počinje život kao u bajci, koji nije mogao ni da sanja. Zadobio je neograničeno poverenje imućnog i iskusnog državnika, koje je valjalo zaslužiti. Aca je često govorio svojim prijateljima da mu Perica negovanjem i masiranjem produžava život, čije je telo bilo iznureno po evropskim kazamatima i izgnanstvima.

Perica je bio ponosan što čuva Acu (bio je njegov idol). Noseći poverljive depeše od Ace do Dvora, Perica je upoznao mnoge umne ljude Srbije i Evrope naučio mnogo od njih i uvek bi isticao da je sa Timoka. Bio je osoba široke komunikacije. U Beogradu su mu vrata svih institucija od ministarstava, univerziteta, bolnica, bila otvorena, što su njegovi Timočani, sa velikom maštom i bez mere obilato koristili, a on opušteno, sve njihove poslove uspešno završavao. Može se kazati da je bio nešto kao “timočki konzul”.

Shvatao je značaj marketinga u politici, po selima, gradovima, u krčmama, kućama, na slavama i svadbama redovno je angažovao Foto „Zvezdu“ Mihajla Krstića iz Knjaževca da ga prati u njegovim aktivnostima i zabeleži njegove stalne kontakte sa narodom. Bio je ležeran, spontan, besprekorno obučen, delio bi široke osmehe, prvi bi plaćao piće drugarima i umeo je da stvori pozitivnu atmosferu u kafani, uvek je nosio: odela, kravatu, sat, tašnu, šešir, prstenje. Pamtio je šta ga je deda savetovao: „Sine u Beograd će sretneš mnogi važni i pametni ljudi, iako si lepo obučen više slušaj nego da pričaš, moraš u život da pronađeš nešto što te drži, sam utri svoju stazu, ako nešto i ne razumiš klimaj s glavu, da ne misle da smo seljaci“.

Aleksa Aca Stanojević, u mladosti grafički radnik u Srbiji i Rusiji. U to vreme a i sada, ljudi iz njegove struke su važili za obrazovane ljude i družeći se sa intelektualcima u Rusiji, bio je sa Nikolom Pašićem zadojen revolucionarnim idejama Bakunjina i njegovih sledbenika u Rusiji i Evropi. Progonjen i osuđivan zbog svojih političkih ubeđenja, u stranci i beogradskim političkim i kulturnim krugovima uživao veliki ugled.

Zbog svojih nesumnjivih političkih i ljudskih sposobnosti, retke istrajnosti i duge političke delatnosti, Aca se ubraja u najveće ličnosti svog doba. Jedan od osnivača Narodne radikalne stranke 1881. godine u Kragujevcu i protivnik ličnog režima Milana Obrenovića. Optužen za učešće u Timočkoj buni 1883. godine i osuđen na smrt, ali se spasao blagovremenim bekstvom u Bugarsku. U Čebinčevoj aferi 1894. godine osuđen na tri godine zatvora, ali je pomilovan 1895. godine. Uz Nikolu Pašića, njegovog kuma, Stanojević je niz godina najistaknutija ličnost Radikalne stranke, član Glavnog odbora stranke, koja je od majskog prevrata 1903. godine pa sve do 1918, skoro neprekidno sama ili u koaliciji sa drugim političkim strankama, bila na vlasti. Više puta biran za narodnog poslanika i predsednika Narodne skupštine (od 1903. više puta posle toga). Posle stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine došlo je do cepanja u vrhovima radikala. Aca Stanojević je pripadao krugu tzv. “pašićevaca”. Posle smrti Nikole Pašića 1926. godine radikali pašićevog krila priznali su Acu Stanojevića za svog novog predsednika Glavnog odbora i vođu Radikalne stranke. Aci je više puta nuđeno ministarsko mesto u Beogradu ali je on stalno odbijao ne želeći da napusti svoj grad i Knjaževčane.

Državni udar kralja Aleksandra i šestojanuarski režim monarho­diktature 1929. godine nije podržao. Posle petomajskih skupštinskih izbora 1935. godine i pada Vlade Jevtića, Aca Stanojević je podržao Vladu Stojadinović – ­Korošec­ – Spaho i inicijativu o spajanju pristalica radikalskog.

Glavnog odbora sa JMO i SLS u novu političku stranku – Jugoslovensku radikalnu zajednicu (JRZ), kojoj je trebalo da Aca stane na čelo. Međutim, zbog sukoba oko unutrašnje politike i načina obrazovanja JRZ, Stanojević se uskoro razilazi sa Stojadinovićem, napušta sa svojom grupom JRZ i prilazi opozicionim grupama demokrata na čelu sa Ljubom Davidovićem i Seljačkoj­demokratskoj koaliciji, sa čijim šefovima 1937. potpisuje sporazum o stvaranju tzv. Bloka narodnog sporazuma, uperenog protiv Vlade Stojadinovića i JRZ. Taj se blok raspao 1939. godine, kada je Vlatko Maček, šef HSS, potpisao sporazum sa ondašnjim predsednikom Vlade Dragišom Cvetkovićem o “rešenju hrvatskog pitanja”.

Jedna od prvih legitimacija koju je izdao Narodno­oslobodilački odbor bila je Ace Stanojevića

Za vreme fašizma i okupacije naše zemlje Aca Stanojević je odbio ponudu okupatora i kvislinga da sa njima sarađuje. Posle oslobođenja 1945, pristupio je sa svojom strankom Narodnom frontu nove Jugoslavije, koju je nesebično podržao. Maršal Tito je Acu Stanojevića 1945. godine primio u Belom dvoru kao najistaknutijeg srpskog političara.

Maršal Tito u Belom dvoru razgovara sa Acom Stanojevićem

Knjaževac se odužio ovom poznatom i istaknutom borcu za narodna prava time što je otvorio muzejsku postavku u njegovoj kući, čime je omogućio da se generacije iza nas bolje upoznaju sa njegovom harizmatičnom ličnošću i našom bogatom istorijom. U Petru Markoviću je predratna kulturna i politička elita Beograda i Srbije prepoznala, osim poverljivog Acinog čoveka, i osobu koja se vremenom izgradila u ravnopravnog sabesednika u političkim pitanjima toga vremena, što govori u prilog mišljenju nekih istoričara da je Perica bio duhovita, emotivna, kompleksna, lucidna i inteligentna ličnost, koja je umela da se ponaša podjednako dobro kako u seoskoj krčmi, tako i u Belom dvoru.

Kažu da je sve ljude po timočkim selima poznavao, njihove familija, očeve, dedove. U mnogim kućama na slavama, svadbama, svinjokoljima, rado viđen, uvažavan, poštovan, a on bi kao svetski čovek rado davao savete domaćinu.

Perica sa svojim Timočanima u Mijajlovoj kafani, u Malom Izvoru 1937. godine

Bio je oduševljen višenacionalnom velikom državom, kraljevinom Jugoslavijom i često bi govorio svojim zemljacima pred nadolazeće burne svetske događaje da „rat nije vredan ni jednog života“, i da u svakom Srbinu “leži” jedan mali Jugosloven. U leto 1945. godine maršal Tito, u želji da upozna starog i iskusnog političara Acu Stanojevića, i sebe svetu prikaže kao demokratu, poslao je iz Beograda automobil da doveze Acu i Pericu. Tada je u Belom dvoru došlo do uspešnog sastanka i fotografisanja ispred Dvora, što je list „Politika“ i objavila 27. jula 1945. godine, na naslovnoj strani.

Perica Marković je ostao uz Acu Stanojevića sve do njegove smrti 11. decembra 1947. godine u 96. godini života i nasledio njegov veliki imetak, na čemu mu je čaršija beskrajno zavidela. Petrova supruga Branislava Marković (1903­ – 1983.) iz Knjaževca darovala je za svoga života kuću Ace Stanojevića svome gradu za muzej. Zbog vremenske distance, naše sujete, kratkog pamćenja, ljubomore, crno­belog gledanja na stvari i jednog dela naše elite, koja nam vešto podmeće da nam istorija i nije potrebna, ostao nam je u pamćenju ovaj znameniti, divni čovek, o kome sve priče nisu ispričane, samo kao šaljiv, vedar, prijatan sabesednik, o kome ne treba pisati, ali je istina o Petru Danilovu znatno drugačija i ubedljivija.

Kuća Ace Stanojevića u Knjaževcu, od 1986. u njoj je Muzej grada Knjaževca, u sastavu Zavičajnog muzeja. Foto: wikipedia

Nedvosmisleno, Petar Marković se izdigao u red najznačajnijih Selačana­ – Timočana 20. veka.

Izvor: Solaris Media Bor, 2015. godina

Autor: Dragan Blagojević

RELATED ARTICLES
Continue to the category

ODGOVORI

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo unesite svoje ime ovde