Označite Borske narodne novine kao željeni izvor na Google-u
Društvo

ŽIVOTNA PRIČA INŽENJERA UROŠA BANOVIĆA: ZA SKROMNOG LALU IZ KLADOVA RAD JE SMISAO ŽIVOTA

6. februar 2025. Autor:

Iz ravnog Banata u Trebinje, pa na gradilište u Grančarevo, u kanjon Trebišnjice, gde se gradila hidroelektrana, a nakon izgradnje put pod noge, pa u đerdapski deo moćnog Dunava, gde je u jesen 1964. godine počela izgradnja jedne od najvećih evropskih elektrana. Tako bi, u najkraćem, izgledao životni i radni put Uroša Banovića, u Kladovu poznatijeg pod nadimkom Lala, koji je dobio zbog mesta življenja – Mramorak u južnom Banatu. Lalin otac Stanimir bio je hapšen, osuđivan i zatvaran kao narodni neprijatelj ondašnjeg režima. Za Lalu, sina političkog prognanika, posla nije bilo. Nadležni režimski organi odbijali su da mu izdaju potvrdu o „političkoj podobnosti“ što je bio uslov za zapošljavanje u državnim preduzećima.

Odlazak u BiH

– Nije moglo u Srbiji, ali je preko veze uspelo u Bosni i Hercegovini – priseća se Banović svojih radnih početaka. – Zaposlio sam se 1962. godine u sarajevskoj „Hidrogradnji“, i dobijam posao na gradilištu HE „Trebišnjica“. Tu ostajem do završetka radova na izgradnji brana „Grančarevo“ i „Gorica“. Februara 1965. premeštaju me u pogon ovog giganta u Sarajevo. Nakon kraćeg rada u glavnom gradu BIH dobijam rešenje: idem u Kladovo na gradilište naše i rumunske hidroelektrane „Đerdap 1“. U Kladovo sam došao aprila 1965. i, evo, ostao do dana današnjeg. Tu se i oženio, otac je jedne ćerke i ponosni deda unuke.

Na gradilištu na obali Dunava kad je Lala stigao bio je mravinjak od ljudi, opreme, kamena, peska, betona, čelika, gvožđa, raznih građevinskih mašina i teških kamiona… „Hidrogradnja“ je dobila poslove na izgradnji brodske prevodnice i drumskog mosta preko brane koji treba da spoji tadašnju Jugoslaviju i Rumuniju. Nakon izgradnje ovih objekata Banović prelazi na rad u HE „Derdap 1“ i tu ostaje do penzionisanja 2004. godine.

Lagano Lala prebira po sećanjima. Prevrće crno-bele i kolor fotografije, uzdiše pri podsećanju na te daleke, lepe mladalačke godine.

– Nekada je bilo teško, nekada lako, često i dramatično, ali uvk s dobrim ishodom. Graditelji su radili danju i noću, leti i zimi, a u slobodno vreme posećivali kafane u Tekiji, Sipu, Davidovcu, Kladušnici, Kladovu… Hotel „Đerdap“ tada još nije bio izgrađen, a u restoranu „Srbija“ čekalo se za slobodnu stolicu. Za dobru pesmu nisu žalili novac. Em težak rad, em daleko od zavičaja, mnogi razdvojeni i od porodice, danima nisu skidali pogled s kafanskih pevačica – priseća se Lala.

Mnogo toga se Lali i njegovim kolegama, hiljadama graditelja, događalo kako na samom gradilištu, tako i u naselju za smeštaj u Karatašu. Često su bili žedni i to pored onolike vode u Dunavu. Nisu je imali za piće, a kamolI za pranje i tuširanje. Nekada bi baš zbog takvih nevolja, ostajali bez kuvane hrane, pa su se hranili ribljim konzervama, paštetama i hlebom. Sve su to stoički podnosili.

ŽIVOTNA PRIČA INŽENJERA UROŠA BANOVIĆA: ZA SKROMNOG LALU IZ KLADOVA RAD JE SMISAO ŽIVOTA
Na Dunavu, pred smiraj Sunca

Zemljotres

Seća se dobro Uroš Banović dramatičnog 4. marta 1977. godine kada je Rumuniju pogodio razorni zemljotres, sa 1.500 žrtava i velikom materijalnom štetom.

– Sve oči su tada bile uprte u đerdapsku hidroelektranu, jer se strahovalo da će brana pući. Mnogi su, zato, panično napustili KLadovo i naselja nizvodno od hidrocentrale i pobegli na sigurno, na planinu Miroč – priča Uroš.

Među onima koji su svoje najbliže, isako uspaničene, ostavili ispred kuća i stambenih zgrada i odmah se uputili u elektranu bio je i Uroš Banović.

– Znali smo da je zemljotres dobro prodrmao branu i zato smo pojurili da pomognemo u eventualnom otklanjanju štete, da se nađemo na usluzi onima koji su u tom trenutku bili na radnim mestima. Srećom, sve je bilo u redu, brana je izdržala, a do prekida u proizvodnji električne energije nije došlo – priča Banović.

Za gest požrtvovanosti Uroša i drugove koji su pritekli u pomoć u najtežem času, rukovodstvo hidrocentrale nagradilo je trodnevnim boravkom u Bukureštu.

– Za putovanje smo dobili dolarske dnevnice. Kad smo se vratili, oni koji nisu potrošili sve dolare, uz šalu, mahali su novčanicama ovima što su pobegli na planinu – seća se Uroš.

Radio Đerdap

Voleo je Lala svoj posao, ali se oprobao i kao novinar. Bio je saradnik mnogih dnevnih i nedeljnih listova, izveštavajući o najvažnijim zbivanjima iz svog mesta. Novinska kuća „Timok“ u Zaječaru, sa kojom je najduže sarađivao, dodeljuje mu Timokovo pero za 40 godina uspešne saradnje.

Lala je i legenda Radio Đerdapa. U programu ove lokalne radio stanice, od 9.februara 1968. pa sve do 25.juna 2016. godine, Lala je imao specijalizovanu emisiju namenjenu vozačima i ostalim učesnicima u saobraćaju pod nazivom „Saobraćajno oko“. Najdugovečnija emisija kladovskog radija u etar je otputovala 1.333 puta. Lala je bio autor, urednik i voditelj jednosatne emisije emitovane subotom od 10 do 11 sati.

– Gostujući na obeležavanju jubileja emisije, legendarni autor, urednik i voditelj emisije „SAT“ RTS-a Mirko Alvirović imao je običaj da slušaocima Radio Đerdapa kaže: „A sada za mikrofonom inženjer Uroš Banović Lala ‘Saobraćajnog oka’ glava! Otvorite uši kako biste videli ‘Saobraćajno oko’!“

Prof. Čedomir Dragišić, tadašnji direktor i glavni i odgovorni urednik Radio Đerdapa video je Lalu kao saobraćajnog znalca i ponudio mu da svojim savetima pomogne vozačima da se lakše snađu u svakodnevnom saobraćaju. Za trideset godina postojanja u „Saobraćajnom oku“ gostovali su brojni vozači, mehaničari, inženjeri, lekari, ali i ministri saobraćaja, pa čak i predsednici vlada. Zahvaljujući beogradskom Sajmu automobila čuli su se stručni ljudi iz svih krajeva sveta, a prilozi koje je Lala snimao emitovani su putem Udruženih radio-stanica Srbije, kojih je u sistemu bilo više od osamdeset. Svih trideset godina Lala je ovo radio volonterski. Po onoj narodnoj: „Radio ne radio, svira ti radio“. Svirao je Radio Djerdap do jula 2016. godine, kada je nestao u neuspeloj privatizaciji.

Auto-moto društvo Kladovo

Na incijativu Banovića, a uz pomoć Auto-moto Saveza Srbije 2001. godine obnovljen je rad Auto-moto društva u Kladovu. Za sekretara izabran je Uroš Banović, već afirmisan kao stručno lice iz oblasti saobraćaja. Petnast godina bio je nastavnik-predavač teorijske a i praktične obuke u auto-školi tadašnjeg Radničkog univerziteta u Kladovu. Od aprila 1971. godine Lala je bio član komisije za polaganje vozačkih ispita u Negotinu.

– Svoje znanje i iskustvo iz oblasti drumskog saobraćaja preneo sam na 2.530 kandidata budućih vozača u opštini Kladovo. Kladovo je tada bilo bez vertikalne saobraćajne signalizacije. Želeo sam da stanovnici opštine Kladovo obuku za vozače i polaganje vozačkih ispita obavljaju u Kladovu, a ne u Negotinu i Zaječaru. Uslov za to bio je semafor. Na moje zalaganje Kladovo dobija prvi semafor 1984. godine – seća se Lala.

U proleće 2003. sa direktorom „Tehno-Dunava“ i direktorom Auto centra „Dunav“ u Kladovu otvara pijacu automobila. Održavana je subotom od 8 do 13 sati. Štampane su i ulaznice sa rubrikama o tehničkim podacima prodajnog vozila koje su popunjavane na ulazu. Ulaz u početku nije naplaćivan. Nažalost, nakon mesec dana, zbog slabog odziva prodavaca vozila, pijaca prestaje sa radom.

Veliki trag Lala je ostavio u AMD „Kladovo“ izdavajući međunarodna vozačka dokumenta i članske pakete AMSS. Za 23 godine rada izdato je ukupno 5.295 ovih dokumenata. Kao i sve prethodno što je radio i ovaj posao obavljao je volonterski. I ne samo to. Kao sekretar AMD godine 2001. obnavlja smotru učenika osnovnih škola „Šta znaš o saobraćaju“. Ista je bila prekinuta u opštini Kladovo i okrugu Bor već godinama jer nije bilo entuzijasta za besplatan rad.

Kao Kenedi

Lala ima običaj da parafrazira čuvenu Kenedijevu rečenicu sa njegovog inauguracionog govora: „Ne pitajte šta vaša opština može da učini za vas, pitajte šta vi možete da učinite za vašu opštinu“.

– Lično smatram da sam sebe mnogo dao i uložio za dobrobit stanovnika ove podunavske opštine. Bilo je pisanih priznanja, s obzirom da više od pola veka volontiram bez prestanka, pa i sada to činim, povremeno za „Blic magazin“ – kaže Lala.

Navodi par priznanja: Zahvalnica Radio Đerdapa za višegodišnju saradnju, Godišnja nagrada opštine Kladovo za 2007. godinu. Od istog organa i Povelja zahvalnosti za 2015.godinu. Tu su još brojne zahvalnice, diplome… Prvo značajno priznanje za izuzetni radni doprinos u sarajevskoj „Hidrogradnji“ a za rad na izgradnji HEPS-a „Djerdap 1“ stiglo je od predsednika Republike.

– Predsednik Tito je odlikovao pojedine graditelje, pa tako i moja malenkost dobi odlikovanje – kaže Lala.

Kao i veliki broj njegovih kolega-graditelja Lala je važio za nomada koji je išao s jednog na drugo gradilište. Na kraju se skrasio u Kladovu na obali velike reke. Zato se često seti stihova pesnika Branislava Petrovića: „Dunav je veliki drug/ Dunav će teći i teći/ snažan ko bivo i lep ko stado jelena/ Dunav za sva vremena“.

Blic

SLIČNE VESTI